Kako je i kada nastao šah? Iako na to pitanje još ne postoji stopostotni odgovor u kojem bi se složili svi stručnjaci, jedno je sigurno – sama igra vuče podrijetlo iz vojne strategije što je posve razvidno u stiliziranu kretanju figura koje simboliziraju različite rodove vojske.
Ipak, opće je prihvaćeno mišljenje da je suvremeni šah nastao na temelju indijske igre »ćaturaṅga« (doslovno »četiri uda«, tj. »četiri roda vojske«); od »ćatur« (četiri) i »aṅga« (ud, dio). U europskoj je povijesti najpoznatiji primjer takvoga strukturiranja čuvena rimska vojska. Najmanja jedinica u pješaštvu bila je »dekurija « od deset vojnika, a u konjici »turma« od trideset konjanika. Deset dekurija (kasnije osam) naziva se »centurija«. Potom slijedi »kohorta« od 400 do 600 vojnika, a ponekad se javlja i dvostruko veći »manipul «. Deset pak kohorta čini najveći rimski vojni odred – »legiju«, koja bi idealno imala 5 120 vojnika. Cezarova slavna Deseta legija mogla ih je imati do šest tisuća.
Sličnu, ali mnogo kompleksniju strukturu imala je tradicionalna indijska vojska iz kasnog vedskog perioda (10–5. st. pr. Kr.). U tančine je opisana u najopsežnijemu djelu svjetske književnosti (šest puta duljem od Odiseje i Ilijade zajedno), čuvenom epu sanskrtskog imena »Mahābhārata« [Velika (pjesma o plemenu) Bhārata] koja je spjevana u 100 000 strofa. Dakako, riječ je o mitskoj predodžbi! Naime epovi Mahābhārata i Rāmāyaṇa (od 24 000 strofa), uz istovremene purāṇe, ranije Vede i kasnije tantre, sastavni su dio hinduističkih svetih tekstova. Ipak, postoji povijesna utemeljenost priče. Indoarijska plemena prvi su put na Indijski potkontinent prodrli sredinom 18. st. pr. Kr., na područje današnje pakistanske pokrajine Pañđāb gdje su zatekli domorodačku Indsku dolinsku civilizaciju u svojoj završnoj fazi. Njezini su stanovnici vjerojatno srodni današnjim dravidskim narodima na jugu Indije. Do 11. st. pr. Kr. Arijci su ovladali čitavim područjem Hindustanske nizine, dvorječja Yamune i Gange, današnje sjeverne Indije. Ondje se od 12. do 8. st. pr. Kr. razvijala prva državna tvorevina na Indijskome potkontinentu – Kraljevstvo Kurua. To je ime jedne moćne dinastije koja je prevladala u međusobnim borbama brojnih arijskih plemena u ranom vedskom periodu (18–10. st. pr. Kr.), o čemu pak govore Vede.
Najvjerojatnije u 9. st. pr. Kr. došlo je do međudinastijske borbe za vlast u prijestolnici Hastināpuri. Sukobile su se dvije dinastije: Kurui (Kaurava) i Pāṇḍui (Pāṇḍava). U čuvenoj Bitki na Kurukšetri pobijedili su Pāṇḍui uz gorak okus jer su poginuli svi borci. U mitskom scenariju, od njih četiri milijuna preživjelo je samo dvanaest osoba. Ubrzo je došlo do raspada kraljevstva, pa će u kasnijem periodu na tom prostoru nicati brojne republike i monarhije. U 4. st. pr. Kr. doći će do uzleta dinastije Nanda, iz koje će 322. pr. Kr. nastati moćno Carstvo Maurya. Petstotinjak godina nakon povijesne bitke nastala je okosnica Mahābhārate – priča o borbi dviju rodbinski povezanih dinastija. Prvih šest knjiga epa govori o vremenu prije bitke, središnjih šest o Bitki na Kurukšetri, a posljednjih šest opisuje mitski rasplet priče. Inače, u sklopu šeste knjige nalazi se i »Bhagavad-gītā«, najcjenjeniji sveti spis hinduizma, spjevan u 700 strofa.
Osam stoljeća ep se dorađivao i širio dok do otprilike 4. st. nije poprimio konačan oblik. Na povijesnu su jezgru priče nadodavani fantastični opisi koji su pak zasnovani na mnogo ranijim vedskim mitskim predodžbama. Stoga sljedeći opis ne treba shvaćati doslovno. Ponajprije, kopnena se vojska sastoji od četiriju rodova. Osnovna jedinica »patti« uključuje pet pješadinaca, tri konjanika te po jednog bojnog slona i jedna bojna kola. Sljedećih sedam jedinica nastaje tako što se osnovna množi s tri, a posljednja s deset.
Očekivano, akšauhiṇī je u indijskoj tradiciji ono što je legija u rimskoj – sinonim za moćnu vojsku. U Mahābhārati je opisano da se na strani pobjedničkih Pāṇḍua borilo sedam akšauhiṇī (765 450 pješadinaca, 459 270 konjanika, te po 153 090 bojnih slonova i kočija); a na strani Kurua jedanaest akšauhiṇī (1 202 850 pješadinaca, 721 710 konjanika te po 240 570 bojnih slonova i kočija). U osamnaest dana ukupno je ratovalo te izginulo svih osamnaest akšauhiṇī (1 968 300 pješadinaca, 1 180 980 konjanika te po 393 660 bojnih slonova i kočija).
Put šaha od Indije do Europe
U sanskrtskoj se klasičnoj književnosti četiri roda vojske prvi put nedvosmisleno dovode u vezu s četirima vrstama šahovskih figura u spjevu »Haraviđaya« kašmirskoga pjesnika Ratnākare iz 9. st. U to se vrijeme igra još nazivala »ašṭāpada« (osam redova). Njegov suvremenik i zemljak, poetičar Rudraṭa, također ju spominje u djelu »Kāvyālaṅkāra«.
Prvi detaljan opis igre donosi kralj Someśvara III, vladar Kraljevstva Zapadnih Ćālukya iz 12. st., u svome djelu »Mānasollāsa«. No da je izvorna inačica šaha mnogo starija, znamo zato što se igra »ašṭāpada« spominje još u najsvetijem buddhističkom kanonskom spisu iz 4. st. pr. Kr. (»Tipiṭaka«), u njegovu prvome dijelu (»Vinayapiṭaka «). Kao i u suvremenom šahu, kvadratna ploča bila je podijeljena na 64 (8 × 8) polja; od čega potječe i naziv igre. Doduše, spominje se u negativnom kontekstu, kao primjer onih stvari kojih se Buddha gnušao. Naime u to se doba igra još nije temeljila na promišljenu povlačenju poteza, nego na bacanju kocke; a kockanje je zaista čest motiv u staroj indijskoj književnosti. Štoviše, Pāṇḍui su prije Bitke na Kurukšetri morali provesti trinaest godina u progonstvu jer su ih rođaci Kurui bili prevarili na kockarskome dvoboju.
Neovisno o indijskoj ašṭāpadi, u drevnoj su se Kini također razvile dvije slične igre – »wéiqí« i »liùbó«, koje u svojim komentarima spominje Konfucije još u 6. st. pr. Kr. Wéiqí je popularan i na našim prostorima pod nazivom »go«. Zanimljivo, u 19. st. igrao se u mornaričkome klubu u Puli. Na početku igre ploča je prazna, a zatim igrači naizmjence postavljaju kamenčiće na presjecišta vodoravnih i uspravnih linija. Time zahvaćaju teritorij, a ako ih protivnički igrač okruži, zarobljeni se kamenčići skidaju s ploče. Otprilike u isto vrijeme kada nam je potvrđena ćaturaṅga u Indiji, u Kini se prvi put spominje igra »xiàngqí«. Opisao ju je car Wǔdì iz dinastije Sjeverni Zhōu, inače strastveni zaljubljenik igara na pločama, u priručniku »Xiàngjīng« iz 569. godine.
Stoljeće kasnije budistički redovnik sogdijskoga podrijetla Fǎzàng (645–712. god.) u svome djelu »Fànwǎng Fǎzàng shū« spominje igru sanskrtskoga naziva »prasena«. Moguće je da su Indijci tako nazivali xiàngqí (kako bi ga razlikovali od ćaturaṅge). Očekivano, indijski i kineski stručnjaci spore se o tome čiji su sustavi stariji, te iz koje se točno igre razvio moderni šah. Među povjesničarima danas prevladava mišljenje kako su wéiqí i liùbó izvorne kineske igre koje su se razvile neovisno o indijskoj ašṭāpadi; dok je kasniji xiàngqí nastao kao hibrid ranijih kineskih igara i ćaturaṅge koju su u Kinu doveli buddhistički propovjednici za vrijeme Kušanskoga Carstva (1–4. st.). Tako se u igri xiàngqí figure vuku po presjecištima linija (kao u igri wéiqí), ali je konačni cilj osvajanje kralja (kao u ćaturaṅgi).
U sjevernoj Indiji igra ćaturaṅga cvjetala je za vrijeme Kraljevstva Gupta (200–550. god.), da bi se odande proširila i u druge dijelove svijeta, ponajprije na zapad. Tako je za Sasanidskoga Carstva (224–651) igra postala sastavni dio edukacije perzijskoga plemstva. U srednjoperzijskome jeziku (pahlavī) naziv je igre promijenjen u »čatrang«, da bi se u novoperzijskom, ali i mnogim indijskim jezicima, uvriježio oblik »šatrandž«/»śatranđ«.
Pod tim je imenom šah prvi put potvrđen u perzijskome djelu »Mādayān-î čatrang« iz 7. st., u kojemu se tvrdi da je tadašnji kralj indijskoga grada Kannauđa imenom Divsaram (izvorno Deva Sarvavarman) poslao svoga vezira Tātarītosa da nauči sasanidskoga cara Khusra I. Anuširuwāna kako se igra ćaturaṅga. Još je veću popularnost šah stekao nakon što je perzijski pjesnik Firdusī u 11. st. napisao čuveni ep »Šāhnāma« (Knjiga kraljeva), sastavljen u 60 000 stihova, koji inače govori o događajima iz perzijske legendarne i stvarne povijesti za vrijeme Sasanida. I ondje je opisan isti događaj. Nakon što je indijski vezir sasanidskome caru pokazao garnituru od ebanovine i bjelokosti, izazvao ga je: »O veliki kralju, okupi svoje mudrace i naloži im da pokušaju proniknuti u tajne ove igre. Ako uspiju, moj gospodar, kralj Indije, odat će vam počast. No ako izgube, to će biti dokaz da su Perzijanci slabijih mentalnih sposobnosti, pa ćemo mi tražiti da vaše Carstvo oda počast nama«. Nakon što su kraljevi savjetnici razmišljali cijeli dan i noć, jedan je od njih, imenom Bozorgmehr, razotkrio kako se igra šatrandž, nakon čega ga je car bogato nagradio. Štoviše, Šāhnāma donosi i legendu o nastanku šaha. Prema toj priči,
dva polubrata Talhand i Gav zaratili su za indijsko prijestolje. U bitki je Talhand umro dok je jahao slona, bez ijedne ozljede. Kada je to doznala njihova majka, Gav joj je pokušao objasniti da Talhanda nitko nije ubio, no ona to nikako nije mogla shvatiti. Zato su mudraci izmislili igru šaha kako bi joj pokazali kako se bitka odvijala te kako je Talhand umro od iscrpljenosti nakon što su ga opkolili neprijateljski vojnici.
Njegova je sudbina opjevana izrekom »šāh māt«, koja na perzijskom doslovno znači »Kralj (je) mrtav«. Šatrandž je cvao među Perzijancima i Arapima za vrijeme Islamskoga zlatnog doba (8–13. st.), nakon čega će najzad dospjeti i u Europu. Arapski polihistor, filozof i pisac Abu al-Hasan ‘Alī al-Mas’ūdī (9/10. st.) divio se šahu cijeneći njegove nebrojene potencijale, te ga je itekako popularizirao detaljnim opisima sa svojih putešestvija po Indiji. Tako primjerice navodi kako se Indijci koriste šahom za razvijanje vojne strategije, usavršavanje kockanja, ali i za učenje matematike, pa čak i astronomije. U Europi je »šatrandž« bio poznat u Bizantu, a sjevernoafrički muslimani Mauri u 10. st. doveli su ga i na Pirenejski poluotok, čemu svjedoči manuskript »Libro de los juegos« iz 13. st. Ime »šatrandž« u španjolski se odrazilo u »ajedrez«, a u portugalski u »xadrez«. Šah se nezaustavljivo širio po Europi, a svoj suvremeni oblik zadobio je u 15. st.
Osim strogo matematičko-kombinatorne komponente, šahovske su partije i problemski zadaci plijenili pozornost i svojom estetskom vrijednošću. Tako je talijanski biskup Marco Girolamo Vida godine 1527. napisao čuvenu latinsku poemu »Scacchia, Ludus« (»Šah, igra«) u kojoj je opisao šahovsku partiju između bogova Apolona i Merkura. Dvije godine ranije procurila je i dulja neautorizirana verzija teksta u kojoj je top predstavljen kao kiklop, a lovac kao strijelac kentaur. Upravo se u toj poemi prvi put spominje nimfa »Caïssa«, koju će poklonici ove igre proglasiti »boginjom šaha«.
Sukob bijele i crne vojske
Iako u hrvatskom postoji više naziva za svaku figuru, u službenoj uporabi svaka počinje drugim slovom, što značajno olakšava šahovsku notaciju (zapisivanje poteza). Slijedi popis naziva i doslovno značenje svih figura u sanskrtu i perzijskom.
Dok je »rāđan« srodan latinskome »rex« (kralj), »šāh« dolazi od staroperzijskog oblika »xšāyaθiya«, što bi u sanskrtu glasilo »kšetra-pati« (gospodar zemlje), od čega dolazi i imenica »satrap«. Najjača figura, »mantrin« ili »ferz« (od arapskog »wazīr«, vezir), zapravo je kraljev savjetnik, zapovjednik vojske ili poslanik; a u Europi je kasnije pretvoren u kraljicu, tj. damu. Na sanskrtu »ratha« izvorno znači isto što i »rota« na latinskom (kotač) pa se, metonimijski, taj pojam odnosi i na bojnu kočiju. Stara perzijska riječ za bojna kola »rokh« zadržala se u šatrandžu, no kada je šah stigao u Europu, Talijani su tu figuru nazvali sličnom riječju »rocca« (tvrđava) zbog čega i danas figura topa izgleda poput tornja utvrde. Zato se i danas u hrvatskom ponekad naziva »kula«. Zanimljivo, u perzijskom je došlo do povratna utjecaja europskih jezika, pa danas »rokh« više ne znači »bojna kola« nego upravo »tvrđava«. Čak se i u engleskom neko kraće vrijeme rabila imenica »castle«, no ipak se uvriježio anglizirani oblik »rook«. Ipak, rokada se i danas naziva »castling«. A već pogađate odakle naš pojam »rokada«.
No kakve veze imaju »gađa« ili »pil«, od arapskog »fīl« (slon), s lovcem? U tradicionalnoj bi indijskoj vojsci slonovi ponekad nosili jednog ili više strijelaca koji su zasipali neprijateljske vojnike. Tako je slon postao ponajprije strijelac, a zatim i lovac. Njegova figura izvorno je predstavljala surlu, a Europljane je podsjećala na mitru, biskupsku kapu, pa se zato u engleskom ta figura i danas naziva »bishop« (biskup). U njemačkom se isprva rabio pojam »Schütze« (strijelac) koji je u 18. st. zamijenjen imenicom »Läufer« (trkač).
»Aśva« ili »azb« (čemu su srodni latinski »equus« i grčki »híppos«) znači konj, no u hrvatskom je postao skakač, kako prvo početno slovo ne bi bilo isto kao i u kralja. Osnovna razlika između šatrandža i šaha ponajprije se ogleda u kretanju figura. »Ferz« se može kretati dijagonalno poput lovca, ali samo po jedno polje; što ga, za razliku od dame, čini veoma slabom figurom. »Pil« utječe isključivo na drugo dijagonalno polje pri čemu može preskakati figure, poput skakača. Nadalje, u šatrandžu nema rokade koja je izmišljena mnogo kasnije, a čak se i pat smatrao pobjedom za igrača koji je odigrao posljednji potez. Štoviše, u nekim se varijantama pobjedom smatralo i osvajanje svih protivničkih figura.
Iako azijsko podrijetlo šaha nije upitno, znakovit je potpuni nedostatak arheoloških dokaza. Neki istraživači smatraju da su figurice slonova i konja dokaz da je neka vrsta igre slične šahu postojala još u Indskoj dolinskoj civilizaciji (33–13. st. pr. Kr.), no to je samo spekulacija. No kako su i ploče i figure morale biti drvene, ne čudi što su s vremenom propale. Isto se može reći i za Kinu. Najveći broj najstarijih sačuvanih figura potječe iz 7. st. i to s područja kroz koja je prolazio Put svile; od Istočnog Turkestana ili Ujgurstana (Autonomna Regija Xīnjiāng, Kina) preko Baktrije (današnji Afganistan) i Sogdijane (Uzbekistan) pa sve do Irana. Do širenja šaha na tom je području došlo u vrijeme Sasanidskoga Carstva (3–7. st.). Pod islamskim utjecajem, izgled je figura u šatrandžu apstrahiran kako ne bi predstavljale ljudska bića, no u kršćanskoj su Europi nakon 13. st. ponovno vraćeni likovni prikazi ljudi i životinja. Današnje standardne figure u šahu na neki su način hibrid obiju tradicija.
Preostaje mi još samo citirati dr. sc. Josipa Golčića (magazin »Šah«, Osijek, listopad, 1993): »Završimo futurističkom željom svih pacifista i humanista svijeta: Neka šah postane i ostane jedina arena i fronta ratovanja ljudi i naroda, zemalja kreativnim argumentima istine, čega je šah najbolja do sada poznata škola«.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u veljači 2016.
