Ni Hrvatsko vojno učilište, ni Hrvatski generalski zbor, ni jedna slična institucija, ni udruga, nisu se sjetili, udostojili na bilo koji način obilježiti izuzetno važnu obljetnicu – stotu godišnjicu smrti feldmaršala Svetozara Borojevića, jednog od najvećih hrvatskih vojnih umova, kako ga je opisao u ovome broju kolega Danijel Tatić, inače autor njegove biografije.
Nitko se nije sjetio ovu obljetnicu obilježiti, i nikako za to ne može biti opravdanje ni virusna epidemija ni zagrebački potres. Sve se moglo, da se htjelo. U najmanju ruku, netko je mogao odaslati prijedlog da Borojević dobije konačno neku ulicu ili trg u Zagrebu. I u drugim hrvatskim mjestima. To je najmanje što je zaslužio. Nevjerojatno je da se mnogi toliko nehajno odnose prema našoj, vlastitoj prošlosti. Nevjerojatno je da se i danas još tako nehajno odnosimo prema razdoblju Prvoga svjetskog rata, prema bivšoj zajedničkoj državi Austro-Ugarskoj. Kao da je sve to izbrisano iz kolektivne memorije, i kao da tako treba ostati i u budućnosti. Kao da nekome nije u interesu da se to razdoblje ističe, da se iz njega izvlače ljudi koji su ostavili veliki trag u hrvatskoj povijesti. O Borojevićevim zaslugama ne treba posebno pisati. I u VP-u smo već puno o njemu pisali, pa sad i u ovome broju, a i kolega Tatić je sve o njemu izvukao u svojoj izuzetno zapaženoj knjizi.
Borojević je, na žalost, dijelio sudbinu Austro-Ugarske. Kako je nestala državna zajednica kojoj je vjerno služio, i gdje se promovirao i u političku figuru, ne samo vojnu, u novoj državnoj zajednici Slovenaca, Hrvata i Srba za njega više nije bilo mjesta. Ne samo da je bio nepodoban, nego je bio i politički opasan. Zato je marginaliziran, bačen u bijedu, pa je tako i umro. No Borojevića marginalizirati i sto godina poslije, nakon svega što je učinio za Hrvatsku i Hrvate, u samostalnoj Hrvatskoj, to je već nakaradno!
Dok mu Slovenci odaju počast dizanjem spomenika, dok ga svake godine slave, dok u Zemunu ima svoju ulicu, mi ga i dalje guramo u zaborav. VP je jedini koji ga drži na svjetlu. Zato je i ovaj broj posvećen njemu, posve opravdano.
