Dana 29. listopada 1991, i službeno je pokrenuta operacija »Orkan 91«. Zapovjedništvo OG-a »Posavina« predvidjelo je pokretanje napada u tri smjera. Pravac Novska–Gornji Raić–Okučani određen je kao glavni smjer, a pravci Lipovljani–Bair–Donji Čaglić na sjeveru i Krapje–Jasenovcac–Košutarica na jugu bili su pomoćni pravci napada. Samostalni postroj »Štraseri« u prvim borbama te velike operacije djelovao je u pravcu napada kojem je cilj bio osvojiti mjesta Bair i Popovac odnosno područje na kojem se nalazio motel »Trokut«, nekada poznati motel na raskrižju nekoliko prometnica koji se i danas kao ruševina nalazi na cesti Novska–Lipik. Tim sjevernim pravcem napada (Lipovljani–Bair–Donji Čaglić) udarili su dijelovi 105. brigade Bjelovar, samoborske 8. brigade, 125. brigade Novska te dragovoljačke satnije zagrebačkih »Štrasera«. Zapovjedništvo 105. brigade odredilo je dva smjera napada, glavni prema selu Bairu te pomoćni prema motelu »Trokut«.
Selo Bair uspješno je oslobođeno, dok je kod »Trokuta« izbio krvav obračun jer se upravo kod motela utvrdila glavnina neprijateljskih snaga. U napredovanju šumama, zatim višesatnom boju koji se odigrao pred samim objektom pripadnici ZNG-a pretrpjeli su velike gubitke. 11 je boraca poginulo, više je njih teško ranjeno, a nakon što iz smjera Lovske nije pritekla planirana pomoć, naprotiv, neprijatelj je dobio topničku podršku, napad je zaustavljen. U vrlo nepovoljnim uvjetima, sami noseći ranjenike, hrvatski su se vojnici povukli u šume, zatim prema Novom Grabovcu. Velikom žrtvom plaćen je presmion plan. »Napad je trebao krenuti u pola 6, no krenulo se u pola 9 silovitim udarom. Dobro smo napredovali i izbili pred Bair. Tu nam je stradao transporter koji je dobio direktan pogodak pri čemu nam je izginulo nekoliko ljudi (…) Ipak, Popovac je pao, Bair je pao, a mi smo cestom lijevo krenuli prema ›Trokutu‹. Morali smo zaobilaziti srušene balvane, te smo došli do jedne asfaltirane šumske ceste koja nije bila šira od tri metra, a po nama je tukao ukopani tenk T-34. Kontrolirao je vatrom tu cestu i došli smo u vrlo nezavidnu situaciju. Naprijed sam se nalazio ja, Sukster Mladen – Suki s RB bacačem i minama, te Mihovil Mišo Lustig. Pretrčali smo preko ceste u razmacima plutona tenka i njegovog mitraljeza. Bacili smo se preko puta u neki jarak obrastao kupinama i raslinjem. Bili smo sad već na možda 150 metara udaljenosti od ›Trokuta‹ i otvorili smo vatru prema Srbima. Kretali smo se naprijed, otvarajući dalje vatru, no odjednom čujem ja neke čudne zvukove oko nas. U sekundi mi je sinulo da nas gađa snajper. Bacio sam se u neki polu-jarak, dignuo automat i otvorio vatru, jedan rafal da snajperistu poremetim u gađanju. Iskoristio sam znanja s padobranske obuke; privukao sam k prsima automat, otkoturao sam se, dignuo glavu i vidio na 10-15 metara neku siluetu. Otvorio sam vatru i tad je kraj mene zalegao Rajko Turk, borac iz 8. samoborske brigade. Dečko je imao američki šljem oko kojeg je uvijek nosio privezanu kutiju cigareta. Pitao me: ›Di je banda?‹, pokazao sam mu i rekao da ne diže glavu zbog snajperiste. Turk je ipak, iz ležećeg položaja, promolio vrat u vis koji centimetar i dobio je u glavu metak iz snajpera. Ostao je na mjestu mrtav. Strašno me pogodila ta situacija! Imao sam osnovna bolničarska znanja, a čovjeku nisam mogao nikako pomoći. Povukao sam ga u pozadinu nekoliko metara, a tada sam naišao na drugog teškog ranjenog vojnika, Martina Kranjeca. Njega je također pogodio snajperski metak kroz lopaticu dok je pokušavao spasiti ranjenog suborca. Odmah sam mu rastrgao košulju, metak mu je udario u kost i jako je krvario. Vidim gdje je metak ušao, ali ne znam kako se ponašao unutra. Bojao sam se da mu nije ozlijeđena aorta ili neke krvne žile. Imao je velike, strahovite bolove, dao sam mu injekciju morfija.
Naime, kako je moj sin prije rata umirao od teške bolesti u velikim bolovima, imao sam još privatnih zaliha, 30-ak injekcija morfija kojeg sam nabavio iz Amerike. Prijedlog nadređenog bio je da se ranjenog samo sanitetski zbrine pa da ga se ostavi neprijateljskoj vojsci, jer nalazili smo se u polu-okruženju, no takvo što nije mi palo na pamet. Odbio sam oštro, primio ga ispod ramena i dovukao nekako Martina do ceste. Zamolio sam Sukija, Sukster Mladena, da ispali jednu raketu prema tenku. Vjerojatno ga nije pogodio no poremetio ga je u gađanju ceste preko koje sam mogao prebaciti ranjenog. Preskočio sam, bacio se preko u jarak, natrag u one kupine. Srećom, tu su bila četvorica iz 105. bjelovarske brigade koji su tukli puškomitraljezom prema ›Trokutu‹. Pošto sam bio autoritativan, odlučno sam rekao trojici da uzmu šatorsko krilo jer krećemo u spašavanje ranjenog. Skinuo sam mu čizme, objesio ih oko vrata i počeli smo trku, baš pravu trku, od otprilike dva do tri kilometra po šumi da spasimo Martina. Ja sam išao naprijed s automatom i pucao na sve što se kretalo, a da je asociralo na neprijatelja. Napokon smo došli do naših privremenih linija. Za nogu, na palcu sam mu zavezao napisano na kutiji cigareta ›Benston‹ koji je dan, datum i vrijeme kada je ranjen (…)
Bilo je to moje drugo spašavanje vojnika, a nakon toga su me svi, ponajviše Samoborci, počeli zvati ›Doktor Mačak‹. A ja sam od svih medikamenata jedino im mogao udijeliti Bayerove aspirine i mogu reći da su djelovali sugestivno. ›Štraseri‹ su se nastavili boriti na tom području i doživjeli smo još brojna opasna iskušenja. No ovo je bio posebno surov ratni dan. Bilo je to ludo i kaotično ratno okruženje, sve je gorilo od količine ispaljenog streljiva i eksplozija. Mi smo bili baš u špici napada i lijepo je vidjeti da se to u tekstu povjesničara Raguža spomenulo, jer obično se doprinos malih postrojbi u ovako velikim bojevima zaboravlja«, prisjetio se Brozinčević prvog boja za »Trokut«. Realizacije planova OG-a »Posavina« kao i probleme postrojbi koje su trebale provesti smioni plan u napadu na »Trokut« detaljno je za magazin Vojna povijest opisao povjesničar Jakša Raguž (VP, br. 9, prosinac 2012). »Uz navedene snage 105. brigade u Novom se Grabovcu odranije nalazila borbena grupa iz sastava 8. brigade Samobor pod zapovjedništvom Franje Horvata, jačine satnije, te dio dragovoljačke postrojbe ›Štraseri‹ iz Zagreba. Obje su ove postrojbe bile podčinjene 105. brigadi, tj. zapovjedniku 3. bojne Martinu Kudumiji.
Zapovjedništvu 105. brigade bila je podčinjena i jedna satnija 63. bojne 125. brigade Novska. Bilo je to ›šaroliko‹ društvo raznorodnih postrojbi različitog borbenog iskustva, borbenog morala i opremljenosti, od kojih se očekivalo da se u roku od 24 sata spreme za provedbu iznimno zahtjevne napadne operacije te da tijekom idućih nekoliko dana oslobode veliki prostor Novljanskih brda i izbiju na prometnicu Okučani – Lipik. Uz to se očekivalo da 105. brigada napad provede u uspješno koordinaciji sa susjednom postrojbom – grupom ›Merčep‹ koje sa sjevera trebala iz Bujavice napasti Lovsku i time rasteretiti lijevi bok snaga koje su trebale osloboditi ›Trokut‹ te s dijelom 125. brigade koja je trebala djelovati s juga. Na širem prostoru Bujavice je bila prisutna i 56. samostalna bojna Kutina koja je imala zadaću da kao pričuva OG ›Posavina‹ odbije mogući srpski protunapad iz pravca Korita – ›Trokut‹ – i Subocka – Bair.« U Raguževu tekstu iscrpno su predočena dramatična zbivanja i razlozi neuspjeha, a sjećanja Brozinčevića samo potvrđuju Raguževu analizu te daju novo i šire svjetlo ne samo o ulozi zagrebačkih »Štrasera« već i o stradavanju hrabrih pripadnika 8. samoborske brigade tijekom prvog krvavog boja za »Trokut«. Samo tog prvog dana operacije »Orkan 91« u tri smjera napada poginula su čak 32 hrvatska branitelja (sedam pripadnika 105. brigade Bjelovar, pet pripadnika 8. brigade Samobor, devet pripadnika 1. brigade ZNG-a »Tigrova«, šest pripadnika 125. brigade Novska, dva pripadnika 65. samostalne bojne Ivanić Grad i tri pripadnika HOS-a), što samo po sebi govori o surovosti sukoba i visoko plaćene cijene obrane zapadne Slavonije. »Bili su to vrlo veliki gubici, no to je bila cijena prelaska iz obrane u napadno djelovanje te oduzimanje inicijative srpskom agresoru i to u uvjetima opće strategijske defanzive (obrane) HV-a na svim hrvatskim ratištima (…) kasnije se pokazalo da su događanja 29. listopada bila značajna za daljnji tijek oslobađanja ovog dijela Hrvatske jer su stvorila povoljne uvjete za poduzimanje napadnih operacija HV-a i na drugim dijelovima Slavonije «, zaključuje Raguž analizirajući rezultate i posljedice krvavog sukoba 29. listopada 1991. godine.
Događaji tog dana pokazali su da se unutar postrojbi koje su djelovale u borbama za »Trokut« mora provesti preustroj jer greške su bile plaćene visokom cijenom. Iako »Štraseri« nisu imali poginulih, već nekoliko ranjenih, boj za »Trokut« umnogome je utjecao i na njihov daljnji ratni put. Dotadašnji zapovjednik Danijel Zalokar nije iskazao potrebnu sposobnost vodstva ove heterogene borbene skupine te su ga pripadnici postrojbe odmah nakon povratka samoinicijativno smijenili i zapovjednikom postavili Gorana Mrakovića – Zeku, a za njegova zamjenika izabrali Zlatka Brozinčevića – Mačka.
U knjizi »Štraseri – Didaskalije« pripadnik postrojbe Danko Skukan opisao je uvjete u kojima je postrojba izglasala nepovjerenje dotadašnjem zapovjedniku i zapovjedništvo dala u ruke dozapovjedniku Goranu Mrakoviću – Zeki, koji je ionako dotad bio pravi vođa postrojbe na terenu. Također je opisao proboj i teške borbe skupine »Štrasera « u kojoj se on kretao: »Prošavši tenkove, našli smo se pred šumom. Naša je jedinica bila prva i tako je ostalo do kontakta s neprijateljem. Dva su voda krenula s lijeve strane ceste, jedan s desne; to je bio Jurin vod. Oprezno smo se probijali u strahu od postavljenih mina. Tu smo se prilično razvukli. Oni manje opterećeni odmaknuli su naprijed, dok su one koji su nosili municiju počeli pristizati prvi ljudi iz drugih jedinica, Primijetili smo da su na cestu srušeni balvani. Bili su svježi i, kasnije smo saznali, svježe minirani – kombinirano. Te su mine dečki uklonili, ali balvane nisu do kraja bitke što se pokazalo presudnim jer nam tenkovi nisu mogli doći u pomoć. Na zadnjoj četvrtini puta po nama, odnosno iznad naših glava, počeo je tuči mitraljez. Prešli smo svi na desnu stranu šume. Prva grupa počela je borbu s njihovom utvrdom. Utvrda je bila odlično pripremljen zaklon. Iskombinirali su rov, sa mitraljezom i snajperima, a ispred rova je bilo izminiran prostor, tako da se nije moglo prići blizu. Iza rova je bio i sam motel s kojega su tukli snajperima. Taj je rov bio postavljen s lijeve strane ceste, pa su dečki pretrčavali cestu. Međutim, svaki treći pokušaj prelaska završio je kobno. Tu je stradalo nekoliko ljudi.
Drugi dio napada usmjeren je s desne strane ceste. Na toj je strani, iza šume, bio spomenik, a ispred njega ležeći rovovi. Pristup s te strane ne bi bio toliko težak da desetak metara dalje nije bila cesta po kojoj su drndali njihovi tenkovi. Naravno, i tu je bilo sve puno ukopanih mina (…) Naš tadašnji zapovjednik, Danijel, mislim da je potpuno izgubio konce iz ruku. Napad je, što se nas tiče, vodio Zeko. Započela je pucati i naša artiljerija, točnije minobacači, ali bili su na krajnjem dometu, uz to nekorigirani tako da su predstavljali veću opasnost za nas nego za neprijatelja. Granate su padale po šumi i mi smo skakutali od drveta do drveta, tražeći sigurnost (…)
Dok se to događalo, Danijel je primio zapovijed za povlačenje koju je odmah izvršio ne provjerivši tko se od njegovih ljudi nalazi naprijed i ne zna tu informaciju. Većina se ljudi povukla, ostalo nas je tridesetak, po nekoliko iz svake jedinice. Problem je bio u tome što je bilo jako malo sredstava veze, ljudi su bili na širokom prostoru, a nismo dovikivanjem smjeli dati do znanja da smo oslabljeni. Ostali smo tako još sat – dva (…) Bili smo tako umorni da smo nakon nekog vremena izašli na asfalt ne mareći za opasnost.« Na cijelom području oko sela Baira, Popovca i objekta »Trokut« i dalje su tjednima vođene žestoke borbe, s obostrano velikim gubicima, a u tim sukobima sudjelovali su i zagrebački »Štraseri «. Sam objekt »Trokut«, tada već u poluokruženju zbog uspješnog napredovanja 1. brigade »Tigrova « i ostalih postrojbi, napokon su osvojili pripadnici 117. koprivničke brigade, 56. samostalnog bataljuna Kutina i dio 65. samostalnog bataljuna iz Ivanić Grada. U međuvremenu »Štraseri« su djelovali i u boju za Bair i Popovac koji su iz drugog pokušaja napokon oslobođeni 16. studenog 1991. god.
Postrojba je potom nekoliko dana bila na odmoru te se 22. studenog vratila sudjelovati u završnim borbama na tom području. Naravno, nakon ovakvog krvavog »vatrenog krštenja« problemi su se osim u zapovjednom kadru odrazili i na postrojbu koju je valjalo popuniti. »Štraseri« su potom prema zadaći poslani u Gornje Kričke gdje su pripadnici »Tigrova« vodili žestoke borbe protiv pobunjenih Srba i JNA. Time je započeo drugi dio ratnog puta »Štrasera« na bojišnici zapadne Slavonije.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u prosincu 2015.
