Naslovnica

Uspostava zračnoga mosta u Pleternici

Nakon Pleternice postrojba Aviosaniteta Samostalnoga zrakoplovnog voda s istim zadacima izmještena je na zrakoplovnu stazu Cernu, kod Županje, a potom u Retkovce, da bi svoj ratni put završila u Osijeku, gdje je prema sjećanjima pilota demobilizirana 7. listopada 1993. godine.
07. siječnja 2021. u 10:31 0 komentara 400 prikaza
Foto: Mario Kalan, Mijo Kalaica i Nikola Oreški

Piloti koji su uspješno obavljali prijevoz teških ranjenika iz Pleternice bili su pripadnici Samostalnoga zrakoplovnog voda pri Operativnoj zoni Osijek koji je osnovan je 8. listopada 1991. godine. Vod je djelovao s improviziranih uzletišta u okolici Đakova s nekoliko malih sportskih zrakoplova i velikih, ali sporih poljoprivrednih zrakoplova An-2, prvobitno namijenjenih prijevozu ranjenika. Ti su zrakoplovi za vrijeme opsade Vukovara izbacivali kovčege s pomoći.

PRVI DIO Zračni most - Pleternica

Dosjetljivi oružari od plinskih boca napunjenih eksplozivom izrađivali su takozvane bojler-bombe pa su postupno hrabri piloti Samostalnoga zrakoplovnog voda na položaje s kojih se vršila agresija na istok Hrvatske počeli izbacivati smrtonosni teret. Njihove borbene aktivnosti ostvarile su značajan učinak na neprijateljskoj strani, koja se potpuno neočekivano morala suočiti s hrabrošću i improvizacijama hrabrih hrvatskih zrakoplovaca. Iz tog razloga Jugoslavenska narodna armija angažirala je za potrebe na bojišnici raketnu pukovniju iz Srbije, naoružanu najmodernijim raketnim sustavom KUB-M SA-6. Jedna od raketa tog sustava pogodila je 2. prosinca 1991. iznad Otoka pokraj Vinkovaca zrakoplov An-2 u kojem su poginuli osnivač voda Marko Živković, drugi pilot Mirko Vukušić te padobranci Ante Plazibat i Rade Griva. Zbog novonastalih okolnosti vod je morao prestati s borbenim djelovanjima. Dotada su, u nešto manje od dva mjeseca, hrabri hrvatski letači obavili 35 borbenih letova tijekom kojih je izbačeno 68 bombi i 17 kovčega s dvije tone pomoći za Vukovar.

Vod je dijelom iznova mobiliziran za potrebe prijevoza ranjenika iz Pleternice u Zagreb. Mobilizacija je izvršena 4. rujna 1992., a iz pričuve je dignut manji broj pripadnika Samostalnoga zrakoplovnog voda, ustrojenih u postrojbu koja se nazivala Aviosanitet Samostalnoga zrakoplovnog voda Osijek. Za prijevoz ranjenika mobilizirana su dva aviona An-2 Privredne avijacije Osijek, i to 9A-BKC te 9A-BFT. Ovdje valja istaknuti kako su još ranije, odnosno na samom početku djelovanja Samostalnoga zrakoplovnog voda, 8. listopada 1991. u Đakovu napravljena postolja za nosila-ležajeve u zrakoplovima. Po svjedočenjima pilota Josipa Klobučara i Miroslava Vlašića već tada se razmišljalo o nužnosti prijevoza ranjenika i opreme, što je, pak, olakšalo da se ni godinu dana kasnije odmah operativno mogao pokrenuti način prijevoza ranjenika. Naravno, uspostavu zračnog mosta nije bilo dovoljno organizirati samo pronalaskom i osposobljavanjem zrakoplova i ljudstva, nego je to bio veliki projekt koji je prije svega zahtijevao odgovarajuću logističku potporu. Više čimbenika osiguravalo je logističku potporu cijeloj operaciji. Vojarna Požega osiguravala je kompletnu opskrbu prehranom, a Mjesna zajednica i Krizni stožer Pleternice osigurali su smještaj pilota u stambenoj zgradi u Pleternici.

Također, Mjesni odbor Pleternice osigurao je logistički tim koji je u svakom trenutku bio na raspolaganju. Logistički tim činili su: Nikola Alaber (predsjednik Mjesne zajednice Pleternica), Miroslav Alaber (pilot-koordinator), Tomislav Majnarić (tvornica „Oroplet“), Dragutin Mitrović – Ciki i Franjo Brzić (aeroklub „Zlatna dolina“) te Mijo Kalaica koji je bio zadužen za komunikacije – radiovezu. Opskrbu pogonskim sredstvima preko Operativne zone Osijek dovozio je vozač autocisterne Marinko Bilić iz Privrednog zrakoplovstva Osijek. Operaciju su stavljanjem svojih kapaciteta na raspolaganje logistički potpomogli tvornica „Oroplet“ te „Poljoprivredno-prehrambeni kombinat Kutjevo“, odnosno radna jedinica Ivanin Dvor Pleternica. Usporedo s ustrojavanjem Aviosaniteta Samostalnoga zrakoplovnog voda i osposobljavanjem glavne zrakoplovne staze Ivanin Dvor u Pleternici, angažirana je i Samostalna domobranska bojna Požega (zapovjednik satnik Davor Balešić, zamjenik Krešimir Mihalj). Pripadnici te postrojbe dobili su zadatak skrbiti o fizičkom osiguranju kapaciteta aerodroma i pratećih kapaciteta koje je provodila njezina 4. satnija iz Pleternice (zapovjednik Pavo Abramović).

IZ "VOJNOPOVIJESNOG VREMEPLOVA" Kraj operacije Maslenica

Nadležni su donijeli ispravnu procjenu kako postoji opasnost za djelovanje neprijatelja na glavnu zrakoplovnu stazu Ivanin Dvor i zrakoplove u Pleternici. Štoviše, postojale su određene spoznaje, koje su se temeljile na praćenju srpskih medija, kako neprijateljske snage raspolažu informacijama o postojanju „ustaškog“ aerodroma u Pleternici. Da su mjere predostrožnosti bile prijeko potrebne, potvrdilo je i izviđanje neprijateljskog zrakoplovstva, a u nekoliko je navrata tih dana bila oglašena i zračna opasnost za područje Pleternice. Iz tog razloga pronađeno je i za operativno djelovanje osposobljeno područje koje je služilo kao skrivena pričuvna zrakoplovna staza. Staza zvana „Dolovi“ bila je smještena u području sela Kalinić, u sjeverozapadnom dijelu Dilj gore. Ona je zadovoljavala osnovne uvjete za slijetanje i polijetanje zrakoplova, a uz to je prirodno i konfiguracijski bila dobro prikrivena. Samostalna domobranska bojna Požega, odnosno njena 4. satnija dobila je zadatak osiguranja i te pričuvne zrakoplovne staze koja je od Ivanina Dvora udaljena četiri kilometra. Vojnici na zadacima osiguranja pretežno su bili vojni obveznici iz Pleternice i okolice koji su svoje zadatke za vrijeme operacije, što je vidljivo iz dokumenata pojedinih izvješća, provodili besprijekorno. Samostalna domobranska bojna Požega u potpunosti se logistički oslanjala na vojarnu u Požegi, odnosno na logistiku 123. brigade HV-a čiji je zapovjednik bio Zdenko Farkaš, a pomoćnik za logistiku Zvonko Horvat. Tako organizirana, pleternička zrakoplovna staza Ivanin Dvor mogla je kvalitetno funkcionirati za potrebe operacije spašavanja i transporta ranjenika u Zagreb.

Cijelom operacijom koordinirala je 1. operativna zona Osijek, odjeli za zrakoplovstvo i sanitet. Let od zrakoplovne staze Ivanin Dvor u Pleternici do zrakoplovne luke Pleso u Zagrebu trajao je između 50 i 60 minuta. U jednom letu moglo se prevesti do šest ranjenika, toliko je bilo ugrađenih ležaja, a zrakoplov je eventualno mogao prevesti još pokojeg lakšeg ranjenika. U transportu zrakom o ranjenicima je obvezno brinulo prateće medicinsko osoblje, među kojima se posebno isticao Mato Ćutuk, medicinski tehničar iz Slavonskog Broda. O zrakoplovu su obvezno brinula dva pilota, s kojima je od stručnog osoblja u pratnji bio i zrakoplovni mehaničar jer se u Zagrebu trebalo nadopunjavati gorivo. Zadatak pokretanja zrakoplovnog transporta unesrećenih započeo bi nakon što bi vezom, koju je održavao Mijo Kalaica, iz bolnice u Slavonskom Brodu ili izdvojenog stacionara u društvenom domu „Vid Došen“ u Glogovici bio javljen broj ranjenika koji dolaze u Pleternicu. Potom bi piloti u „Dolovima“ zagrijali zrakoplove i kroz 15 minuta sletjeli na stazu Ivanin Dvor. Sanitetskim vozilima od Slavonskog Broda do Pleternice trebalo je otprilike 30 minuta vožnje, što je bilo dovoljno da se motori zrakoplova AN 2 u „Dolovima“ zagriju i da se obave potrebne pripreme za let. Sve te radnje davale su veliku sigurnost da neprijatelj neće imati vremena uočiti što se zapravo odvija u Pleternici. Po dolasku ranjenika odmah se pristupalo njihovu ukrcavanju u zrakoplov, u čemu su medicinskom osoblju pomagali vojnici koji su u to vrijeme bili slobodni od obavljanja dužnosti oko osiguranja. Na taj način vrlo učinkovito i brzo izvršilo se prebacivanje ranjenika u zrakoplov koji je već kroz 15 minuta po dolasku sanitetskih vozila poletio prema Zagrebu.

Tijekom leta kontroli letenja u Zagrebu na Plesu javljen je broj ranjenika, a oni su, pak, obavijestili nadležne koji bi na Pleso poslali sanitetska vozila i po slijetanju zrakoplova odmah bili u mogućnosti razvoziti ih po zagrebačkim bolnicama na daljnju skrb. Nakon prekrcaja na Plesu se obavljala popuna gorivom, nakon čega je uslijedio let za Pleternicu. Nerijetko su transporti teških ranjenika iskorišteni tako da su liječnici iz Zagreba zrakoplovima prebačeni prema Pleternici za potrebe bolnice u Slavonskom Brodu ili obrnuto. Prvi let u kojem je prevezeno šest ranjenika odrađen je 23. rujna 1992., a izvela ga je posada u sastavu Josip Klobučar i Danijel Conjar (piloti) te zrakoplovni mehaničar Franjo Gardaš. Zoran Županić bio je zapovjednik postrojbe Samostalnoga zrakoplovnog voda koja je zrakoplovima spašavala ranjenike s aerodroma u Pleternici, a njegov zamjenik bio je Miroslav Vlašić, koji se prisjeća: „30. svibnja 1992. naš se Samostalni vod morao izmjestiti. Posjetio nas je general Imra Agotić koji je u jednom ljudskom razgovoru objasnio da smo mi svoju ratnu zadaću izvršili.

DOMOVINSKI RAT Uvod u operaciju "Miljevci"

No rat je buknuo u Posavini, a mi smo imali informacije da se ranjenike prebacuje cestom naokolo, katkad čak ne ni Podravskom magistralom, nego skroz uz mađarsku granicu kako bi bili zbrinuti u Zagrebu. Moj kolega Zoran Županić i ja razmišljali smo kako bismo mogli pomoći. Pozvali smo Tomislava Begovića na kavu i iznijeli mu ideju kako bismo pokušali s dva-tri zrakoplova nešto improvizirati u smislu pokušaja da pomognemo ranjenima. Karlo Gorinšek, ondašnji zapovjednik Zbornog područja Osijek, to je objeručke prihvatio i rekao da neće biti problema glede mobilizacije ljudi za takvu ideju. Preselili smo se potom u Pleternicu gdje nam je velika pomoć, naša desna ruka bio Alaber Nikola – Mika. Na aerodromu se napravila jedna baraka za nas, a u Pleternici smo dobili stan na korištenje. Sve smo pripremili, bili smo i više nego spremni, no od ustrojavanja do prvog izvršavanja zadatka čekali smo čak 17 dana da krenemo s prijevozom ranjenika. Bilo je to pomalo frustrirajuće jer znali smo da su mnogi u tom razdoblju ranjavani, da ljudi umiru zbog težina ozljeda. Onda je napokon 23. rujna 1992. krenulo s tim prvim letom. U međuvremenu smo mi iznašli, improvizirali u blizini, na području Dilj gore jedan mali pričuvni aerodrom. On je po svojim karakteristikama možda za neke pilote koji su dolazili iz drugih sredina izgledao kao mjesto na koje je nemoguće sletjeti, no za nas koji smo radili taj posao u poljoprivrednoj avijaciji to je bilo normalno. Mi smo polijetali i slijetali na taj aerodrom bez problema. Iz te, da ju tako nazovemo, ‘rupe’ kad bismo dobili obavijest iz Slavonskog Broda da pristižu ranjenici, mi bismo izvlačili zrakoplove, zagrijali bismo ih i čekali u Pleternici spremni za poletjeti. Let do Zagreba trajao je 50 do 55 minuta, a dotad su ranjenici do Zagreba cestom putovali i po šest-sedam i više sati.

Kako je Papuk bio okupiran, nismo letjeli direktno preko Papuka, nego malo sjevernije prema Virovitici. Kasnije smo se čak malo i ‘obezobrazili’ pa smo išli i preko Papuka samo da bismo došli što prije do Zagreba. Negdje otprilike na pola puta javili bismo kontroli leta u Zagrebu koliko imamo ranjenika. Oni su organizirali kola Hitne pomoći, sačekali su nas na Plesu i pomogli u istovaru ranjenika. Tu je bio gotov taj dio priče, ali mi smo prije povratka morali prvo odletjeti u Lučko gdje smo napunili gorivo, jer u Pleternici jednostavno nismo imali takvih logističkih mogućnosti. U izvještaju Miroslava Mlinarevića od 28. veljače 1992. stoji: ‘U razdoblju od rujna 1992. do veljače 1993., odnosno u 59 letačkih dana, pripadnici Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek za potrebe Avio-saniteta ostvarili su 189 letova, a prevezeno je 124 ranjenika.’ Do konačnog broja 141 došli smo zato što smo se po završtku aktivnosti na zbrinjavanju ranjenika iz Bosanske Posavine s jednim zrakoplovom prebacili u Cernu, malo veće mjesto kod Vinkovaca, te u Retkovce, također mjesto u blizini Vinkovaca. Iz tog dijela Hrvatske nastavili smo prevoziti ranjenike i ukupno na taj način prevezli 141 ranjenika.“ Provedba ove operacije trajala je s pripremama od 4. rujna 1992. do 15. listopada 1992., a u tom razdoblju, prema zasada dostupnim informacijama, više od 100 ranjenika transportirano je iz Pleternice u Zagreb. Svakako treba istaknuti kako je cilj ove operacije bio spašavanje ljudskih života, stoga su na taj način, osim vojnika, medicinski zbrinuti i brojni civili, pa i neprijateljski vojnici.

Miroslav Alaber prisjeća se: „Posebno mi je ostalo urezano sjećanje na jednu ranjenu ženu. Ona je bila trudna, ostala je bez obje potkoljenice. Kasnije sam čuo da je preživjela, da je dobila dvije proteze, štoviše da je unatoč svemu rodila sina. Također, mi smo vozili i dvojicu njihovih zarobljenih vojnika. Ma bilo je tu svega, teških prizora, krvi je bilo posvuda. Intenzitet ranjavanja bio je katkad toliki da smo prevozili i neobrađene ranjenike. Nisu ih jednostavno stigli obraditi u Slavonskom Brodu, a zrakoplov je polijetao za Zagreb pa su ih takve slali na što hitniju medicinsku skrb.“ Nakon Pleternice postrojba Aviosaniteta Samostalnoga zrakoplovnog voda s istim zadacima izmještena je na zrakoplovnu stazu Cernu, kod Županje, a potom u Retkovce, da bi svoj ratni put završila u Osijeku, gdje je prema sjećanjima pilota demobilizirana 7. listopada 1993. godine. Zračni most koji su uspostavili hrabri pripadnici Sanitetskog voda nepoznata je epizoda Domovinskog rata. Ipak, bio je to pravi podvig, jer su oni unatoč opasnostima, upravljajući poljoprivrednim zrakoplovima, spasili mnoge živote teških ranjenika od kojih nijedan unatoč teškim ozljedama nije preminuo nakon zbrinjavanja u Zagrebu.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u listopadu 2017.

OPERACIJA MILJEVCI - Drugi dio Bitka za Miljevački plato OPERACIJA MILJEVCI - Treći dio Završetak operacije "Miljevci" IZ NOVOG BROJA Škot Martin - časnik britanske vojske kao strani dobrovoljac u obrani Hrvatske
 
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.