Iako je od početka velikosrpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu proteklo više od četvrt stoljeća, pojedini važni događaji iz toga dramatičnog razdoblja relativno su nepoznati široj hrvatskoj javnosti. Jedna od takvih gotovo nepoznatih priča zasigurno je ona o uspostavi zračnog mosta kojim su hrabri piloti Samostalnoga zrakoplovnog voda Osijek iz Pleternice prebacivali ranjenike iz Bosanske Posavine na daljnju medicinsku skrb u Zagreb.
Zanimljivo, pleternička zrakoplovna staza, znana kao poljoprivredni „aerodrom Ivanin Dvor“, napravljena je još 60-ih godina prošlog stoljeća. Stazu je za tretiranje usjeva, odnosno poljoprivrednih površina (za prskanje i gnojidbu) desetljećima koristio „Poljoprivredni kombinat Kutjevo“, a uoči izbijanja velikosrpske agresije skupina entuzijasta i zaljubljenika u sportsko letenje (Franjo Brzić, Stjepab Terzić i drugi) osnovali su aeroklub „Zlatna dolina“ čiji je prvi predsjednik bio Antun Janković. Taj je klub i danas aktivan u gradu Pleternici, gdje na Ivaninu Dvoru imaju smještajne objekte.
Grad Pleternica smještena je na jugoistoku Požeško-slavonske županije, na mjestu gdje se rijeka Orljava probija između Požeške gore i Dilja prema Savi, na vratima Požeške zlatne doline. Pleternički kraj okružen je vijencem gora (Psunj, Papuk, Krndija, Dilj i Požeška gora). U burnom razdoblju uoči eskalacije ratnih sukoba 1991. pogodnost zrakoplovne staze Ivanin Dvor u Pleternici i mogućnosti koje ona pruža zajednički su procijenili predstavnici aerokluba „Zlatna dolina’“ i čelnici iz aerokluba grada Slavonskog Broda. Iz tog se razloga postupno i u tajnosti tijekom ljeta, jeseni i zime 1991. godine uvježbavaju određene aktivnosti bojnog tipa na zrakoplovnoj stazi Ivanin Dvor u Pleternici, no bez odrađivanja borbenih zadataka. Pleterničanin Miroslav Alaber prisjeća se: „Aerodrom u Pleternici još prije izbijanja najžešće agresije bio je korišten od članova Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek. Vršile su se trenaže, pripreme, a polijetalo se čak i u neke akcije.
O tome se malo zna, čak i među samim Pleterničanima, jer se u ono vrijeme itekako pazilo na tajnost takvih informacija.“ U proljeće 1992. godine započela su ratna djelovanja u susjednoj državi Bosni i Hercegovini, u njenome posavskom dijelu, što je posljedično donosilo razaranja i po Republici Hrvatskoj, duž graničnog teritorija. Napadom na Bosanski Brod 3. ožujka 1992. započela je velikosrpska agresija na Bosnu i Hercegovinu. Postupno i područje Slavonskog Broda biva izloženo neprestanim razaranjima pa je brodski sanitet djelovao u nemogućim uvjetima. Slavonski Brod bio je meta srpskog topništva i udara zrakoplovima, što je osim velikih razaranja donosilo i velike žrtve, kako branitelja, tako i civila. No u grad su pristizali i brojni ranjenici iz susjedne Bosanske Posavine.
Većina javnosti vjerojatno je upoznata o velikoj pogibelji civila i djece Slavonskog Broda, no zasigurno malo ljudi zna kako je bolnica, barem prema riječima prof. dr. sc. Ivice Balena, tadašnjeg ravnatelja bolnice, u određenim danima trošila 300 doza krvi, dok se događalo da su kirurzi u najtežim ratnim danima izvodili i više od 100 operacija. Valja istaknuti kako je pritom brodska bolnica „Dr. Josip Benčević“ i sama bila izložena razaranju, topničkim udarima i udarima zrakoplova. Na službenim stranicama bolnice „Dr. Josip Benčević“ nalaze se detaljni podaci o nemogućim uvjetima u kojima je osoblje bolnice radilo svoj posao i spašavalo ljudske živote: „Početak rata u Bosanskoj Posavini naglo prekida ulogu pozadinske bolnice i gotovo preko noći stavlja cijelu Općinu Slavonski Brod i Medicinski centar u neposrednu blizinu bojišnice, što će potrajati gotovo sedam mjeseci. Bilo je to vrlo intenzivno sučeljavanje s velikim brojem mrtvih i ranjenih među vojnicima, među civilima i među djecom. U jutarnjim satima 25. ožujka 1992., pala je prva granata na ogradu Bolnice u neposrednoj blizini glavnog ulaza. Toga dana moralo se otpustiti gotovo 600 bolesnika i kompletnu Bolnicu preseliti u zaštićene prostore, uglavnom u podrum. Tako se počelo raditi s prosječno 400 do 420 kreveta dnevno, od kojih je više od 300 bilo u funkciji ratnih ozljeda, a svi ostali služili su se ostatkom od stotinjak kreveta…
Broj ranjenih je bio svaki mjesec sve veći. Obično se radilo na gotovo svim operacijskim stolovima i po 16 do 20 sati dnevno, a bilo je dana kada je napravljeno i blizu stotinjak operacija u općoj anesteziji za 24 sata… Tijekom najteže ratne 1992. u Općoj bolnici ‘Dr. Josip Benčević’ je napravljeno oko 9800 ratno-kirurških operacija kod oko 5678 ranjenika. Vidljivo je da je od svibnja do listopada 1992. svakog mjeseca primljeno oko 900 ranjenika. Mnogi od njih operirani su više puta u općoj anesteziji, a manji je broj samo ambulantno operiran ili kirurški obrađen.
Posebice teški mjeseci bili su svibanj i kolovoz kada je broj ranjenih prešao 1000. Ivica Balen, tadašnjii ravnatelj bolnice, prisjeća se: „Bilo je sve teže organizirati transport ranjenika, a povremeno je bilo vrlo teško organizirati druge bolnice i ustanove pa čak i vlastiti prijevoz jer značajan broj naših vozača, osim što su prevozili ranjenike i nisu imali slobodnog vremena, oni su dežurali i kao vozači Hitne pomoći pa im je sanitetski prijevoz uz sve obveze bilo sve veće opterećenje.“ U takvim uvjetima bilo je sve teže voditi medicinsku skrb, napose o onima najteže ranjenima. Pritom, iako se osoblje bolnice vrlo kvalitetno pripremilo za ratna djelovanja, broj nastradalih bio je iznimno velik i rastao je, stoga je zbog nedovoljnih kapaciteta bilo iznimno teško voditi skrb o sve većem broju pristiglih ranjenika.
Iz tog se razloga dio teških ranjenika nakon primarnog zbrinjavanja nastojalo prebacivati u Zagreb na daljnju medicinsku brigu. Brzina transporta bila je znatno umanjena jer se zbog okupacije autoceste kod Okučana cestovni prijevoz odvijao samo Podravskim koridorom. Kako je taj put znao trajati i do desetak sati, za teške ranjenike, kao i prateće osoblje saniteta koje je skrbilo o prijevozu ranjenih, ovakav način prijevoza bilo je i više nego mučno, ali i rizično iskustvo po zdravstveno stanje unesrećenih. Inicijativa za pokretanje zračnog mosta za ranjenike rodila se početkom kolovoza 1992. u razgovorima između Miroslava Alabera, pilota iz Pleternice, inače pripadnika Samostalnoga zrakoplovnog voda 108. brigade, i pilota-pukovnika Tomislava Begovića zaduženog za zrakoplovstvo u Operativnoj zoni Osijek. Alaber je Begoviću iznio razloge zašto smatra da bi Pleternica mogla biti vrlo dobro rješenje kao odgovarajuće mjesto za operativno djelovanje zrakoplovstva, a Begović se s time složio. Nekoliko dana nakon što je inicijativa usvojena, već 14. kolovoza 1992. u obiteljskoj kući Miroslava Alabera u Pleternici održan je prvi sastanak između predstavnika Mjesne zajednice i Kriznog stožera Pleternica koju je predstavljao Nikola Alaber te predstavnika Hrvatske vojske koju je predvodio brigadir Josip Čuletić, u to vrijeme načelnik Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva. Na tom sastanku donesen je zaključak o uspostavljanju ratne zrakoplovne staze Ivanin Dvor Pleternica sa svim elementima za uporabu iste u što kraćem roku. Na temelju razgovora s dr. Darkom Ropcem, načelnikom saniteta iz 1. operativne zone Osijek, na sastanku se raspravljalo o nužnosti osnivanja ratnog stacionara u Pleternici za potrebe ranjenika.
O okolnostima tog sastanka pleternički župnik Ljudevit Petrak u svojoj knjizi „Moja pleternička sjećanja“ (2005.) zapisao je: „Budući da postoji improvizirana pista za poljoprivredne zrakoplove na Ivanin Dvoru kraj Pleternice u blizini brdskih klanaca u koje se mogu maskirati vojni zrakoplovi Hrvatske vojske, došli su i rukovodeći ljudi Hrvatskog ratnog zrakoplovstva u Pleternicu. To se zbilo dana 14. kolovoza 1992. na inzistiranje avijatičara Mire Alabera, Pleterničana, da bi se vidjeli uvjeti podizanja i opremanja zračne luke. Među gostima bili su general Josip Čuletić, pukovnik Tomislav Begović, Darko Prokeš, bojnik, još četiri vojne osobe iz Osijeka i Nikola Alaber kao zapovjednik Narodne zaštite i Kriznog štaba za Pleternicu i okolicu. Taj sastanak održan je u stanu Mire Alabera. Zaključeno je da se brzo moraju stvoriti uvjeti za ustrojavanje ratne bolnice po naputku zapovjednika Glavnog stožera saniteta Zdravka Ropca. Nakon toga došli su do mene u župni stan izvidjeti što bi trebalo poduzeti da se za svaki slučaj zaštiti crkva i župni stan, jer su predvidjeli da će u blizini biti locirana ratna bolnica. Tom zgodom govorili su da bi trebalo adaptirati pistu na Ivanin Dvoru i zatrpati neku jamu koja smeta za uzlijetanje i slijetanje zrakoplova. Elektroslavonija bi trebala ukinuti tri električna stupa i kablirati vod ispod zemlje. U najkraćem vremenu to je i učinjeno.“
S obzirom na viđeno i entuzijazam Pleterničana da svim svojim raspoloživim sredstvima osiguraju adaptaciju aerodroma, Glavni stožer Hrvatske vojske donio je odluku da se mobilizira i stavi u operativnu funkciju Samostalni zrakoplovni vod Osijek koji je bio demobiliziran 31. svibnja 1992. godine. General Josip Čuletić, koji je u to doba obnašao dužnost načelnika Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva, prisjeća se okolnosti ustrojavanja projekta kojim je zbrinuto više od stotinu teških ranjenika: „Bilo je to vrlo teško vrijeme, trebalo je zbrinuti velik broj teško ranjenih s graničnih područja i iz Bosanske Posavine. Željeli smo pomoći, ali kako pomoći? U Đakovu je aerodrom bio lociran od strane neprijatelja i pod njihovim dometom. Iskreno, ja uopće nisam znao da u Pleternici postoji nešto što bismo mogli koristiti za djelovanje zrakoplova, čak ni ovaj improvizirani aerodrom, ako ga tako možemo nazvati, a s obzirom na ratne okolnosti svakako da možemo. Kada smo došli u pregled terena i da sagledamo situaciju možemo li stvarno pomoći, domaći ljudi su iskazali veliku, veliku želju da nam pomognu. Oni su zapravo bili sretni da mogu pomoći. Dali su nam do znanja da će učiniti sve što je u njihovoj moći da pomognu osposobiti funkcionalnost aerodroma za ovakve namjene. To se uistinu i dogodilo, logistički se omogućila uspostava zračnog mosta, a letove su izvodili iznova mobilizirani pripadnici Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek, piloti koji su se prvi 1991. godine dragovoljno javili i stavili svoja znanja i vještine na raspolaganje napadnutoj domovini. Uz njihov doprinos svakako treba posebno istaknuti domaće ljude, Pleterničane. Gledajući s tehnološkog aspekta ta operacija danas izgleda neshvatljiva, da se na pragu 21. stoljeća uopće ratuje s takvim sredstvima. Ipak, pokazalo se da ljudski um, domišljatost i improvizacija nemaju granica. Nažalost, jedan događaj ovakvog humanitarnog značaja ostao je, mogu slobodno tako konstatirati, zatajen i zaboravljen od hrvatske javnosti.“ General Josip Čuletić potpuno je u pravu. Zapravo, gotovo da i ne postoje zapisi, kamoli raščlambe o ovom značajnom humanitarnom podvigu hrvatskih zrakoplovaca. Jedina donekle opširnija analiza objavljena je u specijaliziranom medicinskom zborniku „Štamparovi dani“ (2013.) gdje se između ostaloga navodi: „Poletno-sletna staza u Ivanin dvoru se stavlja u funkciju ratnog aerodroma u proljeće 1992. i koristi se većinom u sanitetske svrhe, tj. za prijevoz ranjenika s istočnog bojišta te područja Posavine. Radilo se većinom o teškim, životno ugroženim ranjenicima koji su zahtijevali hitno diferentno liječenje u klinikama u Zagrebu, a upućivani su iz bolnica s prve linije bojišta u Slavonskom Brodu, Vinkovcima i Požegi.
Tijekom aktivne uporabe aerodroma od proljeća 1992. do kasne jeseni iste godine prevezeno je ukupno 100 teških ranjenika. Često je bilo i po nekoliko letova dnevno na relaciji poletno-sletna staza Ivanin dvor – Pleso u Zagrebu. U pravilu su uvijek bila spremna dva zrakoplova, dok se jedan čuvao kao pričuvni u hangaru u obližnjem zaselku u Tulnicama, u slučaju neprijateljskog napada na aerodrom.“
Nastavak teksta pročitajte u jednom od sljedećih izdanja. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u listopadu 2017.
