Više od 15.000 britanskih vojnika pod zapovjedništvom Sir Charlesa Townshenda predalo se 29. travnja 1916. turskim snagama nakon što su gotovo pet mjeseci branili grad Kut-al-Amara na rijeci Tigris (današnji Irak), što je najveća predaja britanskih snaga u povijesti.
Britanska invazija na Mezopotamiju u početku je bila uspješna: Britanci su zauzeli Kut u rujnu 1915. i nastavili prema Bagdadu, napredujući uz rijeke Eufrat i Tigris, ali turske su postrojbe – iako ih je bilo gotovo duplo manje od Britanaca – zaustavile britansko napredovanje kod Selmanpaka. Turski je pritisak postajao neizdrživ pa je Townshend bio prisiljen narediti povlačenje prema Kutu, gdje je prekasno shvatio ozbiljnost situacije i oklijevao pozvati pomoć. Turske su snage više puta pokušale zauzeti Kut, no uslijed teških gubitaka odlučili su prisiliti Britance na predaju odsijecanjem njihove opskrbe i strogom opsadom grada. Zarobljenim Britancima – koji su na raspolaganju imali namirnica za 60 dana – nije preostalo ništa drugo nego čekati na spasitelje iz Basre. No pomoć nije dolazila pa su se čak četiri puta pokušali probiti iz okruženja, pritom pretrpjevši više od 23.000 žrtava. Pokušaji da se po- šalju prijeko potrebne namirnice zrakoplovima i podmornicom također su se pokazale neuspješnima.
U opkoljenom su gradu vladali glad i bolesti, kojima su posebno bili pogođeni indijski hinduisti i muslimani, s obzirom da su odbijali jesti konjsko meso iz vjerskih razloga. Nakon 147 dana opsade, izgladnjelim i bolesnim britanskim snagama ipak je dopušteno da započnu pregovore o predaji. Townshend je čak pokušao podmititi turskog zapovjednika Halila da dopusti neometan prolaz do slobode svojim vojnicima, ponudivši prvo milijun, a zatim dva milijuna funti, ali uzalud. Halil, koji je predaju nazvao najvećom turskom pobjedom u posljednjih 200 godina, nije popuštao. Townshend je odveden u Istanbul gdje je tretiran više kao gost, nego kao ratni zarobljenik, za razliku od njegovih vojnika. Iako je 1306 ranjenih ili bolesnih vojnika evakuirano britanskim medicinskim brodovima, pretpostavlja se da je otprilike 70 posto britanskih vojnika zarobljenih kod Kuta umrlo u osmanskom zarobljeništvu ili u okrutnim marševima do zarobljeničkih logora diljem Anatolije, iako su časnici i britanski vojnici muslimanske vjeroispovijesti – njih oko 4000 – imali nešto bolji tretman.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u travnju 2018.
