Dana 6. travnja 1199. umro je engleski kralj Rikard I., jedan od najslavnijih engleskih vladara. Rikard je rođen kao treći sin engleskoga kralja Henrika II. i Eleonore od Akvitanije, vojvodstva koje se nalazilo na jugozapadu današnje Francuske.
Iako je već u mladosti postao poznat i cijenjen zbog svojih ratničkih vještina, to je razdoblje njegova života ostalo obilježeno sukobima s vlastitim ocem, protiv kojega su Rikard i njegova braća vodili bezuspješnu pobunu. Kralj je zaustavio pobunu i milostivo tretirao svoje pobijeđene sinove, ali Rikardovim obiteljskim problemima tu nije bio kraj, jer se kasnije sukobio i s braćom, prvo sa starijim, prijestolonasljednikom Henrikom Mladim, a kasnije i s mlađim bratom Ivanom, kojem je, suprotno očevim željama, odbio prepustiti svoju vlast nad Akvitanijom. Ipak, Rikardova bi slava vjerojatno bila daleko manja da se Henrik Mladi nije razbolio i umro, čime je Rikard postao najstariji kraljev živući sin i prvi u redu za englesko prijestolje. Kako bi se osigurao da će ga otac potvrditi kao prijestolonasljednika, Rikard se za pomoć obratio mladom francuskom kralju Filipu II. i njih su dvojica vojnim putem uspjeli prisiliti Henrika II., koji je ubrzo umro, da potvrdi Rikarda kao nasljednika engleske krune.
Rikard je naposljetku okrunjen u rujnu 1189. i tada počinje dio njegova života koji mu je osigurao legendarni, gotovo mitski status: odlazak u Treći križarski rat. Naime, Rikard se još ranije obvezao poći u križarski pohod koji bi Jeruzalem vratio u kršćanske ruke, nakon što su ga muslimani zauzeli 1187. godine. Skupivši veliku vojsku, kralj Rikard otplovio je prema Svetoj Zemlji 1190. godine: zaustavio se na Cipru koji je stavio pod svoju kontrolu prije nego što je nastavio prema Levantu, gdje se konačno iskrcao kod grada Akre. Križari su osvojili Akru u srpnju 1191., a dva mjeseca kasnije Rikard je zabilježio sjajnu pobjedu u Bitki kod Arsufa. Rikard je dva puta predvodio križarske snage do Jeruzalema, no oba su se puta povukli bez pokušaja da ga zauzmu, čime je glavni cilj Trećega križarskog rata ostao neispunjen.
Nakon godinu dana okršaja s muslimanima koji nisu donijeli veće dobitke, dogovoreno je trogodišnje primirje prema kojemu su kršćani dobili Akru i područja uz istočnu obalu Mediterana, a kršćanskim je hodočasnicima obećan neometani pristup Jeruzalemu i tamošnjim svetim mjestima. Rikard I. nije bio kralj poznat po svojim diplomatskim i političkim vještinama, ali svoje je mjesto u engleskoj i križarskoj povijesti osigurao zahvaljujući hrabrosti (koja mu je i donijela ime Rikard Lavljeg Srca) te vojnim i ratničkim umijećem. Ipak, njegova je ratobornost uzrokovala i njegovu smrt: pretpostavlja se da je umro od sepse nakon što je zadobio lakšu ranu tijekom napada na Châlus, dvorac koji se nalazio na graničnom području između Akvitanije i francuskog kraljevstva. Imao je svega 42 godine.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u travnju 2018.
