Naslovnica

Ogadenski rat (1977. - 1978.)

Do 1991. borbe su se proširile cijelom Somalijom, da bi u siječnju te godine pobunjenici svrgnuli Barreov režim. Za razliku od Etiopije, gdje je uskoro osnovana vlada, u Somaliji je došlo do novih podjela te dolazi do građanskog rata koji će državu u potpunosti rascjepkati po klanskim linijama.
22. rujna 2020. u 08:54 0 komentara 1839 prikaza
Foto: panoramio.com

Incidenti na granici Etiopije i Somalije nastavili su se tijekom 1960-ih i ponovno 1973. godine. Nedugo nakon toga pojavio se jedan prosomalski pobunjenički pokret, nazvan „Oslobodilačka fronta Zapadne Somalije“ (eng. skraćenica WSLF), a njegovi članovi primili su obuku i naoružanje od vlade Somalije.

SOMALIJA 1992. Amerikanci u Somaliji 1992.

Štoviše, više od polovine pripadnika Fronte bili su dragovoljci iz redova regularne somalijske vojske. Možemo slobodno reći da se radilo o „proxy“ vojsci kojom je Somalija započela neprijateljstva protiv Etiopije. Do kraja 1976., WSLF je preuzeo kontrolu nad većinom Ogadena, izuzev većih urbanih centara na križištima puteva. Sa simultanim problemom eritrejskih separatista koji su u tom razdoblju bili pred osvajanjem luke Massawe, čiji bi pad odsjekao Etiopiju od mora, Mengistu nije bio u mogućnosti ponovno uspostaviti kontrolu nad Ogadenom te su do lipnja 1977. gerilci primorali etiopsku vojsku na povlačenje iz ogadenske ravnice u planinske gradove Dire Dawu, Harar i Jijigu. Dana 13. lipnja oko 5000 somalskih vojnika prešlo je granicu bez oznaka na odorama i pokušalo napasti etiopske položaje oko spomenutih gradova. Taj prvi napad, koji je najavio prelazak s gerilskoga na konvencionalni način ratovanja, završio je neuspjehom i gubitkom više od 300 somalskih vojnika. Kao što smo već naglasili, za Somalce situacija na terenu što se tiče vojnih snaga sredinom godine 1977. nije mogla biti bolja. Etiopiji pod vlašću „Derga“ prijetio je potpuni kolaps. Siad Barre bio je uvjeren da je mogao postići totalnu pobjedu eskalirajući borbu slanjem tenkova, zrakoplovstva i mehaniziranoga pješaštva. Istodobno, međutim, čini se da je ignorirao mogućnosti i volju Istočnog bloka da vojno intervenira na strani Etiopije i u potpunosti negira dotadašnje savezništvo sa Somalijom.

Invazija somalske regularne vojske započela je 13. srpnja 1977. iz smjera sjeverne Somalije prema regiji oko grada Harara (Karta 3.) te otada pratimo konvencionalni rat između dviju regularnih vojski, rat „europskoga“ tipa na afričkome tlu. Do rujna iste godine Somalci su, bez značajnijeg otpora, zauzeli gradove Degehabur i Jijigu i zaprijetili ključnom gradu Hararu, budući da je tada u njihovim rukama već bio strateški važan prolaz Kara Marda. Somalsko je napredovanje ušlo relativno duboko u Etiopiju, čak 250 km od glavnog grada, Addis Abebe. Etiopska treća divizija odmetnula se te su od nje, kao i od četvrte divizije, ostali samo sitni ostaci, uz gubitak velikoga dijela opreme. Prodor Somalaca zaustavljen je u posljednjim mjesecima 1977., uporabom teškog topništva i zrakoplovstva, te je uspješnim protunapadom u studenome omogućen predah Hararu. U prosincu intenzitet oružanih sukoba dramatično je pao. Somalcima je ponestalo logistike, pretežito goriva za njihove mehanizirane postrojbe, te je bilo potrebno jedno razdoblje za opskrbu njihovih snaga. Prijetila je mogućnost ulaska u novu fazu sukoba, produženog i iscrpljujućeg pozicijskog rata. Međunarodna intervencija koja je uslijedila znatno je skratila nastavak oružanog sukoba. Otpočevši od posljednjih mjeseci 1977. godine, SSSR je koristeći čak 12 posto svojih transportnih efektiva usmjerio golem broj oružja te ostalih vojnih sredstava u Etiopiju.

Usto, oko 1500 sovjetskih vojnih savjetnika, više od 10.000 Kubanaca i nešto manji broj vojnika iz Južnog Jemena stiglo je u Etiopiju, najviše iz razloga što nije bilo Etiopljana uvježbanih za korištenje novopridošlog oružja. U Etiopiju je dostavljen velik broj zrakoplova MiG-17, MiG-21, MiG-23, tenkova T-54/55, raznih tipova borbenih vozila pješaštva i borbenih helikoptera Mi-8 i Mi-24, a ovaj potonji će upravo u ovome ratu vidjeti svoju prvu borbenu upotrebu. Kubanci, u svojoj drugoj velikoj afričkoj vojnoj ekspediciji nakon Angole 1975., donijeli su sa sobom moderne tenkove T-62. Ovom kombiniranom vojskom, podignutom u vrlo kratkom vremenskom roku, imali su zapovijedati ruski general Vasilij Petrov i general-bojnik Arnaldo Ochoa Sanchez, Kubanac. Zadani cilj bilo je kompletno izbacivanje somalskih snaga koje su se nalazile unutar granica Etiopije. Somalija je, nakon odlaska sovjetskih tehničara, ostala gotovo sama u svojim vojnim naporima protiv jedne međunarodne vojske. Posljednja dva mjeseca 1977. obilježena su naglim padom broja oružanih izgreda. Dok je stizala pomoć Etiopiji, Somalija je morala uzeti vrijeme i logistički opskrbiti svoje trupe u Etiopiji. Režimu Siada Barrea obećana je određena pomoć iz Pakistana, Irana, Egipta i Saudijske Arabije, ali to je bilo presitno i prekasno, a obećanje da će te muslimanske sile vojno intervenirati ako etiopske snage pređu granicu i uđu na teritorij Somalije, nije nimalo apeliralo u Mogadišuu. Štoviše, SAD pod Carterovom administracijom limitirale su se diplomatskim naporima za postizanje prekida vatre i osiguravanjem kako do prelaska somalske granice neće doći. Unatoč tome, do somalskoga povlačenja s teritorija Etiopije također nije dolazilo kako su tekli posljednji dani 1977. godine.

SUVREMENI RATOVI Vijetnamski ratovi za oslobođenje

Prvi korak u ovoj novoj fazi rata bila je kampanja zračnih napada na somalske linije opskrbe, a ona je otpočela u siječnju 1978. godine. Nakon toga, uslijedio je kopneni napad od 55.000 vojnika, a napredovalo se uz podršku zračnih snaga, padobranskih te oklopnih jedinica i topništva. Dana 22. siječnja Somalci su pokušali izvesti preventivni napad na Harar, ali su udružene snage skršile taj pokušaj u začetku i cijelih mjesec dana nastavile s protuofenzivom. Zauzeti su mnogi položaji u planinama oko Harara, a napad je početkom ožujka stao pred Jijigom, gdje se imala voditi odlučujuća bitka. U međuvremenu, zračni udari počeli su pogađati i područje unutar Somalije, gradove Hargejsu i Berberu, odakle je pristizala logistika za somalske trupe. General Petrov savjetovao je napad na Jijigu izvesti kombinacijom kopnenog udara i s tri padobranska desanta. Prvi, usmjeren sjeverno od grada, nije uspio zbog toga što je loše vrijeme onemogućilo dolazak pojačanja putem helikopterskog transporta. Drugi desant 2. ožujka bio je uspješan i omogućio je 10. etiopskoj diviziji rušenje somalske obrane. Treći je desant služio kako bi se Etiopljanima pojačala vatrena moć te im je helikopterima dovezen velik broj komada teškog topništva i oklopnih vozila. Napad na Somalce bio je uspješan. Oslobađanje Jijige 5. ožujka 1978. označio je definitivnu kapitulaciju njihove vojske pa je Barre uskoro naredio povlačenje ostatka svojih snaga. Do 23. ožujka, kada je u potpunosti osigurana etiopsko-somalska granica, niz manjih mjesta oslobođen je bez većega otpora Somalaca.

Epilog

Dok je nepoznat broj poginulih u prvoj, gerilskoj fazi rata (1976. – 1977.), brojke poginulih dovoljno govore o žestini ratnih zbivanja u konvencionalnoj fazi (srpnja 1977. – ožujka 1978.): Etiopljani su izgubili između 5500 i 6600 ljudi, Kubanci oko 400, Južni Jemen oko 100 i SSSR 33. Somalci su izgubili između 6000 i 7000 vojnika, dok je broj civilnih žrtava nepoznat (oko milijun ljudi napustilo je svoje domove). Veliki etiopski gubici zabilježeni su u početnim fazama rata, ali je žestok otpor „umorio“ somalsku vojsku do kraja 1977. godine i doveo do statične faze rata i limitirao somalske teritorijalne dobitke. Etiopljani, može se reći, već su u tome trenutku „pobijedili, jer nisu izgubili“. Intervencija snaga komunističkog bloka samo je ubrzala krah somalske vojske i u kratkom vremenskom roku osigurala teritorijalnu cjelovitost Etiopije. Unatoč svemu, prema riječima mnogih sudionika – Kubanaca i Etiopljana – i somalski je otpor, unatoč jačem neprijatelju u finalnoj fazi rata, bio „snažan i junački“. Osim inicijalnog otpora koji je tamponirao somalski napad, Etiopljane su dobro poslužile njihove zračne snage. Bolje uvježbani etiopski piloti uspješno su se suprotstavili svojim lovcima Northrop F-5 američke proizvodnje somalskim MiG-ovima 17 i 21. U nizu zračnih bitaka Somalci su izgubili 27 zrakoplova, a zrakoplovstvo je također otežavalo duge somalske linije logističke opskrbe. Još jednom, nakon iskustava Šestodnevnog rata 1967., pokazalo se kako uspješne zračne snage mogu odnijeti prevagu u sukobu vojski nejednakih kopnenih efektiva.

VIJETNAMSKI RAT Odlučujuća bitka za Dien Bien Phu

Vidimo kako je jedna iredentistička politika, politika širenja socijalističke države (Somalije) na štetu jedne monarhije (Etiopija), imala prvotnu potporu Istočnog bloka. Takve su se težnje savršeno uklopile u hladnoratovska nastojanja SSSR-a u regiji, odnosno širenja i učvršćivanja vlastitoga utjecaja na Rog Afrike – područja s kojeg se mogla uspostaviti kontrola nad važnim pomorskim putovima između Crvenog i Arapskog mora. Promjena na vlasti u Addis Abebi obećavala je, međutim, priklanjanje Istočnom bloku jedne nove, od Somalije geopolitički gledano, značajnije države. Etiopsko-somalski rat 1977. – 1978. u kojem je somalska težnja za širenjem svojega područja provedena u djelo, bio je odlična prilika za ostvarenje toga cilja te je priklanjanjem Etiopiji i preslagivanjem ogromnih sredstava postignuta važna vojna pobjeda nad snagama Somalije. Etiopski teritorijalni integritet bio je očuvan, a snage Istočnog bloka nalazile su se na Rogu Afrike, bez značajnijeg otpora Zapada. Gerilske aktivnosti i etiopske protupobunjeničke operacije u Ogadenu nastavile su se uz podršku socijalističkog bloka, a već otežanu humanitarnu situaciju pogoršala je teška suša 1984. godine, koja je uzrokovala strašnu glad i smrt do milijun ljudi u Etiopiji. U isto vrijeme, etiopski je režim započeo s pomaganjem pobunjenicima u Somaliji, a Somalija je „vraćala istom mjerom“. U travnju 1988. Mengistu i Siad Barre potpisali su mirovni sporazum u kojem je obećan kraj prekogranične podrške pobunjeničkim skupinama. Intervencijom Istočnog bloka znatno je oslabljena i eritrejska pobuna, ali je ona, kao i čitav niz drugih pobunjeničkih skupina u Etiopiji ojačala prema kraju 1980-ih godina. Kao i u ostalim dijelovima svijeta, i na Rogu Afrike osjetilo se popuštanje napetosti između Istoka i Zapada potkraj 80-ih godina.

Konačno, kako je podrška SSSR-a Etiopiji počela jenjavati, a Kubanci su odavna napustili regiju, u svibnju 1991. proturežimski pobunjenici su ušli u glavni grad Addis Abebu i svrgnuli „Derg“, a Mengistu je napustio Etiopiju. Istodobno, Eritrejci su izborili neovisnost. Jačanje gerilskih aktivnosti u Somaliji posljedično je prouzročilo i veoma snažnu represiju vlasti, što je dovelo do smanjenja podrške vlastima sa Zapada. Do 1991. borbe su se proširile cijelom Somalijom, da bi u siječnju te godine pobunjenici svrgnuli Barreov režim. Za razliku od Etiopije, gdje je uskoro osnovana vlada, u Somaliji je došlo do novih podjela te dolazi do građanskog rata koji će državu u potpunosti rascjepkati po klanskim linijama. Sudbina povijesti napravila je tako da će u nekim novim okolnostima, u prosincu 2006. godine, etiopska vojska nakratko zauzeti glavni grad Somalije, Mogadišu. Ogaden je mjesto sporadičnih sukoba i danas, a izmjenjivanje nestabilnih i autoritarnih vlada ne pomaže u rješavanju raznih sukoba na Rogu Afrike.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u rujnu 2016.

VIJETNAMSKI RAT Uključivanje SAD-a u Vijetnamski rat NA DANAŠNJI DAN Etiopijski car Haile Selasije vratio se u glavni grad nakon pet godina Etiopija Suvremeni ratovi Eritrejsko-etiopski pogranični rat 1998. – 2000.
 

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.